Sa veliko
m tugom i iskrenim suosjećanjem pišemo na ovu temu. Sigurno, do sada, nismo napisali za nas teži u smislu osjećanja jedan članak kog ćemo objaviti ovim putem.
Salih je bio naš učenik (premalo prostora da ga opišemo kakav) sve do 01. septembra ove godine. Tada smo pisali prevodnicu za njega jer je promijenio sredinu.
U novo naselje, u novu školu otišao je tek prije nekoliko sedmica. A sada…ne možemo to ni napisati. Tako brzo se desilo i tako nespremne nas zateklo.
Porodici, prijateljima i svima koji su ga poznavali upućujemo saučešće sa spomenom kog ćemo čuvati na ovog mališana.
Osta zapisana mudra priča:
Živio, kaže ta priča, nekakav bogat čovjek, bio ugledan i imao slugu. Pošalje on toga slugu jednoga dana u bazar, da mu, nešto kupi. Ne prođe ni pola sata, vrati se sluga sav izbezumIjen, prestrašen. „Daj mi”, veli „najbržega konja da bježim u Buharu. U bazaru sam vidio svoju smrt, hoda bazarom, i kad me ugleda, razgorači na mene oči. Došla po mene”. On bijaše milostiv i dade slugi najbržega konja da bježi iz grada. Al se potom nešto dosjeti, bi mu čudno kako to da njegov sluga vidi baš svoju smrt. Požuri stoga u bazar da provjeri, kad stvarno – po bazaru šeta smrt njegovog sluge. „Što mi uplaši slugu, nevoljnice crna?” – upitat će je imućni gazda. A smrt, mrtva – hladna, kakva i jest, reče: „Nisam ga htjela uplašiti, samo sam se začudila kad sam ga vidjela ovdje, u bazaru. Otkud on tu, kad večeras s njim imam sastanak u Buhari?”
Da, u Buhari, prema kojoj nesretni sluga galopira na najbržem konju svoga vladara.