Kao što smo najavili 16. 10. 2015. god. realizovali smo projekat SREBRENICA. Okupili smo 50 učenika i nastavnika. Autobusom smo se zaputili oko osam sati iz Sarajeva za Srebrenicu. Usputne pauze koristili smo za protokol koji je unaprijed dogovoren kako bi u konačnici sve savršeno funkcionisalo. Tako je bilo. Naša prva stanica bio je Memorijalni centar u Potočarima.
Obišli smo ovaj kompleks tokom čekanja kustosa i ostalih najavljenih grupa. Gospodin Hasan Hasanović, jedan od preživljelih ljudi genocida u Srebrenici, održao je predavanje i detaljno nas upoznao o svim dešavanjima u ovom gradu od 1992. – 1995. god. Iscrpna metodologija koja je prezentirana svim prisutnima je još jednom pobudila osjećanja i ponovo im ukazala na sveobuhvatnost zločina koji se desio i dešavao u navedenom periodu.
Potom smo u pratnji gospodina Hasana obišli Spomen sobu i fotografijama zapisali svaki naš korak. Jezive prostorije odjekivale su tišinom, a poneki jecaj nakratko ih prekidao i nestajao u tami bliceva koji su nam osvjetljavali put. Posebno se u pamćenje urezala jedna mala prostorija, potpuno mračna, koju nisu svi mogli ni pogledati. Nakon toga zaputili smo se do spomenika na kraju bivše tvornice akumulatora, naspram poznate plave zgrade.
Tokom kratke šetnje do autobusa razgovaramo o projektima koji su nam nagovješteni i planu kog ima ovaj memorijal. Još jednom smo istakli lično zadovoljstvo što smo se opredijelili za nimalo naporan put i s učenicima dogovrali nastavak saradnje sa ljudima koji nas čuvaju od zaborava. Autobusom smo nastavili do Potočara kako bi obišli naše vršnjake u Prvoj osnovnoj školi, Potočari.
Čekali su nas učenici ispred škole sa svojim nastavnicama. Fotografije će Vam bolje otkriti detalje ovog susreta, a on nije bio nimalo jednostavan. Odmah smo podijelili paketiće, a višak smo ostavili u školi da budu dodijeljeni ostalim učenicima koji tog dana nisu bili u školi. Kroz igru, zabavu i dalje upoznavanje nastavili smo druženje. Nastavnici su razmijenili iskustva, a potom sa učenicima nastavili svoj obilazak.
Centar Srebrenice je bio naš posljednji checkpoint. Kišica opet rominja, a mi s kišobranima i kabanicama započinjemo obilazak centra grada. Još prilika za slikanje i snimanje uspomena, a potom i ćevapi. Nije bilo jednostavno pronaći mjesta za našu ekspediciju, tim prije jer je u gradu bio pazarni dan, ali našoj upornosti nije bilo kraja. Kako nije radio najveći centar “Alić”, tačnije nije imao dovoljno mjesta za sve nas, uputili smo se dalje i ručali u jednoj od obližnjih ćevabdžinica.
Tada započinju pripreme za povratak. Skupljamo svoje stvari i u ugodnoj atmosferi našeg prijevoznika Gras-a pregledamo fotografije i slušamo video zapise naših učenika i nastavnika. Nastavnica Vasva je imala pokoju zanimljivu priču da nam ispriča i upakuje je u novo ruho kako bi je svi mogli konzumirati, a da ne osjete zub vremena kom je podlegla. U Sarajevo stižemo u akšam, a ezani sa čaršijskih džamija kao da nam žele dobrodošlicu. Ostao je još samo put do našeg brda sa kog će osmjesima prvačići mamiti nove dane u društvu velikih đaka.
